PREKOPUTA
Na jednom balkonu, preko ceste, njiše se na vjetru improvizirana platnena tenda koja više sliči zavjesi. Lagano vijori na povjetarcu i ne uspijeva u potpunosti zadržati sjenu na staklima iza kojih je neki dnevni boravak. Balkonska vrata su širom otvorena i ne čuje se ništa, nema ljudi, svi su negdje na nekoj plaži ili gdje već.
Uz betonskom ravnom pločom natkriveni ulaz, zgrade zidane još šezdesetih godina prošlog stoljeća, naslonjen je dječiji bicikl sa pomoćnim kotačima. Star ali očuvan, stoji naslonjen na zid ulazne niše. U dvorištu nema djece, sunce je prejako. Na fasadi stana na prvom katu koji se nalazi odmah gore desno uz ulaz, velika je fleka od puknuća cijevi koje se dogodilo još prije desetak godina, i dijelovi fasadne žbuke nabrijeklonapuknuto prijete da se u izglednoj budućnosti odlome do kraja.
Sa lijeve strane zgrade je niz sklepanih garaža zidanih i bojanih različitim materijalima i bojama. Garažna vrata jednako obiluju varijantama izvedbe i materijalima, od raskoljenih drvenih, čije su daske pri zemlji već napola trule, do onih teških metalnih, pa sve do jednih modernih plastičnih, 'rolo', koja se otvaraju daljinskim upravljačem. Kod ovih posljednjih ima jedan simpatičan detalj. U toj garaži je parkirana Lada iz osamdesetih. Volim taj naš nesklad, opće kontraverze, paradokse, disbalanse. Ta garažna vrata su desetak puta skuplja od vozila koje štite od krađe i vremenskih neprilika. Sumnjam da je u toj garaži išta vrijedno tako skupe zaštite. Garažna vrata...kompenzacija za neku uslugu ili odrađeni posao, tko zna, možda je u pitanju fetiš vlasnika, ma svašta je moguće.
Sa stražnje strane zgrade, one koja ne gleda na ulicu, jedan dio staze i travnjaka je ograđen niskom ogradom od polumetarskih metalnih stupića i jedne žice razvučene između njih. Unutar tog ograđenog prostora, u jednom je dijelu mali povrtnjak sa nasadima luka, mrkve i peršina, a u drugom ružičnjak i cvijetne lukovice. Uz samu ogradu je uska kržljava živica koja uz sve pokušaje urednog potkresivanja ne može odati formu zatvorenog biljnog zidića. Kroz godine, lomljena nogometnim loptama i kvašena mačijom i psećom mokraćom, jedva preživljava. Samozvana vlasnica tog vrta živi u prizemlju i prozori njezinog stana određuju širinu zauzete površine ispred njih. Na tim prozorima su čipkaste zavjese sa motivima iz lova. To je jedan od tragova i podsjetnika na pokojnog supruga, strastvenog lovca, nekoga tko je silom prilike službovao u mediteranskom podnevlju ali se nikada nije na to potpuno privikao i prilagodio kulturi i običajima prostora u kojem živi.
Stražnja strana zgrade gleda u leđa niza garaža koje pripadaju stanarima zgrade iza nje. Između tog slijepog zida i improviziranog vrta je naopako okrenuta barka čije korito stremi u sunčano nebo. Raspucana površina drveta sa kojeg se ljušte komadi stare boje, oštećenja na kobilici, tragovi hrđe starih trulih čavala, kao neke suze nastale spiranjem kiše, govore, plaču za ljudskom rukom obnavljanja i morem. Barka-riba puca u vrelini i suhoći, napuštena.
Dižem pogled naviše. Arhitektonska kocka, zgrada sa ravnim krovom i ujednačeno raspoređenim prozorima iste veličine ali obojenih različitim tonovima, od snježno bijele, zapušteno sivkaste, drečavo žute do jeftino zagasito smeđe. Raštrkane klime i satelitski tanjuri...na temeljima stare, nova, tehnološka civilizacija.
Hodam uzdignute glave i ponovno dolazim do osunčane prednje strane. Tu se površina zgrade cakli od sitnih zrnaca kvarcnog pijeska kakav se nekada koristio kod izrada fasada. Kao neki sitni komadići radosti. I ja se smiješim.
Bicikl je na svome mjestu. On čeka neku dječiju preplanulu guzu da ga uzjaši, pokrene i udahne mu život. Večeras će to dvorište biti
prepuno dječijih glasova, na klupi pod divljim kestenom u dvorištu, sjedit će neki novi i neki stari umirovljenici i pričati o tome kako je teško sada i kako je bilo nekada. Mene neće biti u blizini da to vidim.
Uz betonskom ravnom pločom natkriveni ulaz, zgrade zidane još šezdesetih godina prošlog stoljeća, naslonjen je dječiji bicikl sa pomoćnim kotačima. Star ali očuvan, stoji naslonjen na zid ulazne niše. U dvorištu nema djece, sunce je prejako. Na fasadi stana na prvom katu koji se nalazi odmah gore desno uz ulaz, velika je fleka od puknuća cijevi koje se dogodilo još prije desetak godina, i dijelovi fasadne žbuke nabrijeklonapuknuto prijete da se u izglednoj budućnosti odlome do kraja.
Sa lijeve strane zgrade je niz sklepanih garaža zidanih i bojanih različitim materijalima i bojama. Garažna vrata jednako obiluju varijantama izvedbe i materijalima, od raskoljenih drvenih, čije su daske pri zemlji već napola trule, do onih teških metalnih, pa sve do jednih modernih plastičnih, 'rolo', koja se otvaraju daljinskim upravljačem. Kod ovih posljednjih ima jedan simpatičan detalj. U toj garaži je parkirana Lada iz osamdesetih. Volim taj naš nesklad, opće kontraverze, paradokse, disbalanse. Ta garažna vrata su desetak puta skuplja od vozila koje štite od krađe i vremenskih neprilika. Sumnjam da je u toj garaži išta vrijedno tako skupe zaštite. Garažna vrata...kompenzacija za neku uslugu ili odrađeni posao, tko zna, možda je u pitanju fetiš vlasnika, ma svašta je moguće.
Sa stražnje strane zgrade, one koja ne gleda na ulicu, jedan dio staze i travnjaka je ograđen niskom ogradom od polumetarskih metalnih stupića i jedne žice razvučene između njih. Unutar tog ograđenog prostora, u jednom je dijelu mali povrtnjak sa nasadima luka, mrkve i peršina, a u drugom ružičnjak i cvijetne lukovice. Uz samu ogradu je uska kržljava živica koja uz sve pokušaje urednog potkresivanja ne može odati formu zatvorenog biljnog zidića. Kroz godine, lomljena nogometnim loptama i kvašena mačijom i psećom mokraćom, jedva preživljava. Samozvana vlasnica tog vrta živi u prizemlju i prozori njezinog stana određuju širinu zauzete površine ispred njih. Na tim prozorima su čipkaste zavjese sa motivima iz lova. To je jedan od tragova i podsjetnika na pokojnog supruga, strastvenog lovca, nekoga tko je silom prilike službovao u mediteranskom podnevlju ali se nikada nije na to potpuno privikao i prilagodio kulturi i običajima prostora u kojem živi.
Stražnja strana zgrade gleda u leđa niza garaža koje pripadaju stanarima zgrade iza nje. Između tog slijepog zida i improviziranog vrta je naopako okrenuta barka čije korito stremi u sunčano nebo. Raspucana površina drveta sa kojeg se ljušte komadi stare boje, oštećenja na kobilici, tragovi hrđe starih trulih čavala, kao neke suze nastale spiranjem kiše, govore, plaču za ljudskom rukom obnavljanja i morem. Barka-riba puca u vrelini i suhoći, napuštena.
Dižem pogled naviše. Arhitektonska kocka, zgrada sa ravnim krovom i ujednačeno raspoređenim prozorima iste veličine ali obojenih različitim tonovima, od snježno bijele, zapušteno sivkaste, drečavo žute do jeftino zagasito smeđe. Raštrkane klime i satelitski tanjuri...na temeljima stare, nova, tehnološka civilizacija.
Hodam uzdignute glave i ponovno dolazim do osunčane prednje strane. Tu se površina zgrade cakli od sitnih zrnaca kvarcnog pijeska kakav se nekada koristio kod izrada fasada. Kao neki sitni komadići radosti. I ja se smiješim.
Bicikl je na svome mjestu. On čeka neku dječiju preplanulu guzu da ga uzjaši, pokrene i udahne mu život. Večeras će to dvorište biti
prepuno dječijih glasova, na klupi pod divljim kestenom u dvorištu, sjedit će neki novi i neki stari umirovljenici i pričati o tome kako je teško sada i kako je bilo nekada. Mene neće biti u blizini da to vidim.