SPREMIŠTE
Tvoje su tako tužne,
riječi, oči,
i nepažnjom
u njih skočim.
Kao da mi sebe
nije dosta,
kao da hoću
još jednog gosta,
da mi priča
svoju priču.
Dijelio sam,
uzimao i davao,
provodio dane,
sa tobom snio,
sa tobom spavao i bdio,
a sada,
ne znam zašto,
svo to čuvstvo
boravi u meni.
Zar sam samo ostava
tvoje žalosti,
samo spremište
bez trunke radosti?
Vrati se molim te
po svoje stvari,
odnesi to iz mene,
dozvoli da zaboravim.
Želim natrag
slobodni prostor,
mjesto za snagu,
za lijeno popodne,
za čitanje uz kavu,
i onu preciznu vagu,
za šetnju smirenu,
pravilnog koraka.
riječi, oči,
i nepažnjom
u njih skočim.
Kao da mi sebe
nije dosta,
kao da hoću
još jednog gosta,
da mi priča
svoju priču.
Dijelio sam,
uzimao i davao,
provodio dane,
sa tobom snio,
sa tobom spavao i bdio,
a sada,
ne znam zašto,
svo to čuvstvo
boravi u meni.
Zar sam samo ostava
tvoje žalosti,
samo spremište
bez trunke radosti?
Vrati se molim te
po svoje stvari,
odnesi to iz mene,
dozvoli da zaboravim.
Želim natrag
slobodni prostor,
mjesto za snagu,
za lijeno popodne,
za čitanje uz kavu,
i onu preciznu vagu,
za šetnju smirenu,
pravilnog koraka.