TRAŽIM MEKŠE REČI
Oblaci sa tuđeg neba
zaklanjaju Sunce.
Oko misli tone prostor,
buja samo, kao korov,
vreme.
Tražim mekše reči,
tražim odmorišta.
Naramkom zablude
postelju spremam,
da u njoj utrnem kosti,
i da mi očvrsnu htenja
u neostvarenju.
Zahvalan na tome
što još uvek dišem,
kada jutro
istera na čistac
svaku sumnju
zaludnih mi snova,
osluškujem kišu,
osluškujem kišu,
osluškujem kišu ..
tako svakog' dana.
Vreme teče
nesmetano ničim,
ravnomerno plovi,
prolaznošću kupa
moje oči.
Zaustim u pozdrav
ali već mi klone
u uzmahu premorena ruka
zagrljena u iste tišine
gde pozdravu nema
nikakvoga zvuka.
Tražim samo neke
malo mekše reči,
meke kao praznine.