TRENUTAK UZALUDNOG STIHA
Mogao bih da pobedim
ili sate ili daljinu,
ali nemam čime, bos,
da putujem kroz vreme.
Ponekad izgubim svu silinu,
i trenutak uzaludnog stiha
ječi u meni kao da pita:
gde je to bolje sutra?
Trenutak uzaludnog stiha
razvlači se u beskraj
i ja ćutim kao goli prosjak
što moli utehu u limenoj čaši
da zveketom objavi poljubac
il' da samo da komad hleba
smrvljenog u obećanja.
Početak svakog dana,
kao već zaboravljenog jutra,
u jastuku zaspalog čim ga probudim,
kuca ritmom uzaludnog stiha
u tihi spokoj, ka sumraku,
Mogao bih da pobedim
ili sate ili daljinu,
ali nemam čime, bos,
da putujem kroz vreme.